Robert je došao k meni zbog alkoholizma – danas s vama dijeli svoju uspješnu priču prema ispunjenijem i zadovoljnijem životu

Alen!

Došao sam k tebi kako bih se izliječio od alkoholizma.

Imao sam veliku želju ponovno postati normalan čovjek.

Pokušao sam sve – ambulantno liječenje, AA (Anonimne alkoholičare), tjelesnu aktivnost, rad i još mnogo toga.

Nije mi uspjelo.

Počeli su zdravstveni, društveni, socijalni i obiteljski problemi.

Alkohol me sve više i više obuzimao, sve dok nije postao stalni dio mog života.

Bez njega više nisam mogao funkcionirati.

Uvijek je morao biti nadohvat ruke.

Alen, ti si me spasio od te ovisnosti i omogućio mi da danas živim život dostojan čovjeka.

Ponovno volim život i sve što me okružuje.

Regresijom u hipnozi u prošli život ova ovisnost o alkoholu je završila.

Ali kod tebe sam dobio mnogo više.

Naučio sam samohipnozu.

Spoznao sam da je naše biće – naša duša – vječno, da se sa svakom inkarnacijom uči, razvija i duhovno napreduje.

Tijelo je samo alat za ostvarenje tih ciljeva.

Ništa se ne događa slučajno.

Sve što se događa, događa se zbog nas i s određenom svrhom.

Svaki čovjek ima anđela čuvara – dušu vodiča.

Ponekad mogu ostvariti kontakt sa svojim anđelom i osjetiti ga.

On zrači ljubičastom bojom i neizmjernom ljubavlju.

Anđeo čuvar nas štiti, prati, uči i vodi prema svjetlosti, toplini, ljepoti i neizmjernoj ljubavi – BOGU.

Hvala ti, Alen.

Pomogao si mi okrenuti novu stranicu u knjizi života – stranicu za koju nisam ni znao da postoji.

Jučer mi se dogodio ovaj događaj.

U vrtu smo imali trešnju hrustavku.

Imala je vrlo dobre plodove i svake je godine obilno rađala, tako da je bilo dovoljno za nas, a mnogo smo ih dijelili i prijateljima i susjedima.

Narastao je i u veliko i prekrasno drvo.

Nakon ledene oluje prije nekoliko godina počela je propadati.

Prošle godine bila je gotovo potpuno suha, a ove godine uopće nije ozelenjela.

Odlučio sam je posjeći jer sam već imao posađenu novu sadnicu.

Bilo mi je teško donijeti tu odluku i dugo sam to odgađao.

No jučer predvečer sam je ipak posjekao.

Kada je padala prema zemlji, obuzeli su me takvi osjećaji tuge da su mi suze došle na oči.

Kao da sam izgubio nešto veliko i važno.

Još jedna priča o toj trešnji.

Prije više od deset godina, kada su trešnje bile zrele, popeo sam se sve do njezinog vrha.

Tamo su trešnje bile najveće i najslađe.

Odjednom se vrh počeo savijati.

Bio sam pred time da padnem s visine od četiri ili pet metara.

Već je bio potpuni mrak.

Nešto mi je reklo:

„Drži se.“

Držao sam se za vrh stabla i nogama sigurno dotaknuo tlo bez ijedne ogrebotine.

Trešnja se ponovno ispravila.

Tada nisam znao tko mi je to šapnuo.

Danas znam da je to bio moj anđeo čuvar.

Lijep pozdrav,
Robert